Strip

Enrique Breccia

Enrique Breccia, argentinski crtač stripa i
ilustrator, autor kultnog Alvara Mayora i sin jednog od najvećih crtača
svih vremena, Alberta Breccie

Enrique Breccia se rodio u Buenos
Airesu 1945., kao sin jednog od najvećih latino-američkih crtača svih
vremena, Alberta Breccie, od kojeg je očito naslijedio puno talenta i
ljubav prema crtanju. Zanimljivo je kako su i njegove dvije sestre,
Patricija i Cristina, odlučile krenuti očevim stopama i crtati stripove,
ali ipak s nešto slabijim uspjehom.

Enriqueov prvi rad datira iz
1968. kad je skupa s ocem nacrtao La Vida del Che, biografiju poznatog
revolucionara Che Guevare, po scenariju Hectora Germana Oesterhelda,
kojeg će taj strip poslije koštati života. 1972. započinje suradnju s
engleskom izdavačkom kućom Fleetway, crtajući pod pseudonimom strip Spy
13, a nakon toga crta seriju ratnih priča za talijanski magazin Linus.
Njegova suradnja s Carlosom Trillom počinje 1976. stripom El Buen Dios,
da bi nakon toga nastao Alvar Mayor, njegov najpoznatiji lik s kojim se
probio na svjetsku scenu. Sa Trillom je uspješno surađivao na još
nekoliko stripova od kojih izdvajamo sjajnu miniseriju El peregrino de
las Estrellas, nadrealni serijal Los Viajes de Marco Mono, te slikani El
Reino Azul.

1983. po scenariju Robina Wood crta Ibáñeza, a
sljedeće godine po vlastitom scenariju objavljuje vrlo uspjele El
Sueñero i El Cazador del Tiempo, a nacrtao je i nekoliko strip
adaptacija poznatih romana kao što su Till Ulenspiegel, Otok s blagom i
Moby Dick.

1987. objavljuje grafičku novelu Lope de Aguirre, a
1995. De Mar a Mar.

Početkom novog tisućljeća počinje suradnju s
američkim izda­va­čima. Radio je na serijalu X-Force za Marvel, nakon
čega prelazi u DC sudjelujući na projektu Batman: Black & White,
Batman: Gotham Knights, te crtajući grafičku novelu Lovecraft o životu
pisca H.P Lovecrafta po scenariju Hansa Rodionoffa. Zatim preuzima rad
na serijalu Swamp Thing, nacrtavši ukupno 22 sveske od 2005. do 2007.

Trenutno
živi u New Yorku, gdje priprema album Sentinelles za francusko tržište
po scenariju Xaviera Dorisona, a osim stripom, intenzivno se bavi
slikarstvom i ilustracijom.



By Markos

Anonimni je kupac u ponedjeljak na aukciji kupio prvi broj supermena za 1 milion dolara sto je i najveca ikad postignuta cijena za jedan strip.
Radi se o Aktion Comics no 1 iz 1938
Cijena tog stripa je bila 10 c

Američki strip autor Nick Simmons, izazvao je burne reakcije kopiranjem scena iz drugih stripova.



Očigledno da autorima ponestaje ideja, pa su tako neki odlučili
kopiranjem već poznatih stripova doći do veće slave i bogatstva. Upravo
se sin basista grupe Kiss, Nick Simmons (21), poslužio za svoj strip
„Incarnate“ scenama iz već postojećih i poznatih stripova „Bleach“ i
„Hellsing“. Izdavačka kuća Verlag Radical Comics se pripremala objaviti
jedan integral mini serije „Incarnate“, vampirske serije u manga stilu,
međutim mnogi fanovi japanskog stila su se organizovali i optužili
Simmonsa da kopira već poznate stripove. Slike, kadrovi kao i pojedini
dijalozi su skoro identični onima iz japanskih bestsellera. Simmons je
pokušao da objasni da je to neka vrsta hommagea njegovim idolima,
međutim nije mu upalilo jer njegova reakcija je došla kasno, tako da mu
je rijetko tko povjerovao. Njegova izdavačka kuća je odlučila da
najavljeni integral ne objavi, očigledno zbog straha da bi moglo doći
do sudskog procesa.







by King Warrior

postoji i crtic o grupi tnt..nazalost samo na talijanskome .

Alem Ćurin, poznati splitski ilustrator i strip crtač, je za Dark Horse,
nacrtao strip The Conformist prema scenariju Alex de Campi. Ali, kako
ga izdavač nikako da objavi, autori su odlučili sami objaviti svoj rad
na internetu!




Alem je vrlo slikovit u izražavanju, kako likovno, tako i literarno,
stoga bi bilo šteta prepričavati njegove riječi, pa ih evo u izvornom
obliku:

„To je iz Dark Horsovog serijala The Escapist, rađenog po
romanu, okićenom Pulitzerovom nagradom za 2001., Michaela Chabona "The
Amazing Advantures of Kavalier & Clay" (izašla i kod nas u Algoritma
kao Čudesne avanture Kavaliera i Claya)
Taj Escapist ima družicu Lunu Moth, koja u serijalu ima i svoje
epizode... tako je i ova: Luna Moth vs Conformist (ili samo The
Conformist). Conformist ti dođe kao antipod Escapistu.

Dunkve, pri četiri godine!!!, Alex de Campi mi je poslala text... uza
sve zavrzlame i karanja i odbijanja kontaktiranja i slanja u pizdu
materinu trostrano (Diana Shultz, Alex i ja) ipak san završija (2007!!!)
onako kako san ja tija, da bi tada sve sikire bile bačene u trnje i
odonda cvate ljubav, no nikako da Dark Horse to objavi, tj. nikako da
ponovo pokrenu serijal koji je dobija puste nagrade... Tako da Alex
i meni dokurčilo ampak smo zaključili da je red da ga raja može konačno
vidit te smo ga objavili na rečenu andresu...

A šta će reć Dark Horse, ako išta zapizdi, znaće se... Ko hi jebe!“

Bojan Krištofić, mladi hrvatski strip kritičar, napisao je za
književni časopis Zarez izvrstan tekst o Mausu, jednom od krucijalnih
djela devete umjetnosti.



U zemlji
poput Hrvatske, gdje strip već gotovo dva desetljeća živi na margini
javnog i kulturnog interesa i tek je u posljednjih nekoliko godina
prepoznat kao relevantna tema izvan krugova opskurnih stručnih časopisa i
specijaliziranih Internet foruma, u najmanju je ruku neobično kada
izdavanje jednog albuma pokrene ogromnu medijsku halabuku, kao što je to
bio slučaj s Mausom. I prije nego što je strip objavljen, nizali su se
tekstovi, obavijesti i najave u najtiražnijim dnevnim novinama, s
izdavačem Markom Šunjićem ekspresno je napravljeno nekoliko intervjua i
kraćih pregleda njegovog rada, Globus je vješto ugrabio priliku da s
autorom Mausa Artom Spiegelmanom obavi ekskluzivni intervju, Miljenko
Jergović među prvima se predbilježio za recenziranje stripa, i tako
dalje… Kada je na festivalu Crtani Romani Šou prošle godine održana
službena promocija Mausa, na kojoj sam uz Šunjića i Fibrinog suradnika
Darka Macana (objavljivanje Mausa na hrvatskom jeziku dijelom je i
njegova zasluga) sudjelovao u skromnoj ulozi moderatora, sjatili su se
televizijski snimatelji, novinari, reporteri i ostala svita rijetko
prisutna na sličnim događanjima, a mjesto radnje bilo je tako puno da su
se ljudi tiskali na ulazu, kao da je riječ o predvorju Big Brother
kuće, a ne o majušnoj prostoriji u blizini Zagrebačkog Kazališta Mladih.
Par mjeseci nakon promocije, desilo mi se da me na ulici prepoznaju kao
'onog koji je vodio promociju Mausa', što mi se i danas čini prilično
bizarno. Uslijed takve iznenađujuće atmosfere, morao sam si postaviti
nekoliko logičnih pitanja: zašto baš Maus izaziva toliki interes i
nepodijeljeno odobravanje, a ne na primjer, Svagdanja borba Manu
Larceneta ili Pakao Moorea i Campbella, podjednako upečatljivi i
potresni stripovi? Zašto baš o Mausu žustro i energično raspravljaju
teoretičari književnosti, povjesničari, novinari i brojni drugi kulturni
radnici? I konačno, zašto baš o Mausu sve znaju i posvećeno ga čitaju i
oni ljudi koji stripove inače ne čitaju, niti ih stripovi općenito
zanimaju?

Odgovor glasi – zato što je Maus bio prvi. Prvi strip
koji je dobio prestižnu Pulitzerovu nagradu; prvi strip koji je
afirmirao tada nov i svjež format grafičke novele; učinivši time medij
privlačniji i zanimljiviji snobovski raspoloženoj široj publici,
prethodno sklonoj smatrati strip pretjerano šarenom, nezrelom
adolescentskom zabavom (barem u okvirima američkog tržišta). Bio je to
prvi strip koji je na posve nov način govorio o najtežoj mogućoj temi, o
holokaustu, i to nimalo ezoterično i satirično (kako bi temi možda
pristupio Robert Crumb), bez sentimentalnosti, bez patetike, bez
neukusnih pop-kulturnih referenci, ali s mnogo odlučnog angažmana,
suosjećanja, topline, neposrednosti, i u prvom redu, iskrenosti. Kako to
već i vrapci na granama znaju, priča Mausa nije izmišljena, nego autor
pripovijeda o životu svoga oca Vladeka Spiegelmana, poljskog Židova,
tokom Drugog svjetskog rata i u poratnoj Americi, ali govori i svom
odnosu s ocem, svojim dilemama, svojim nesigurnostima i frustracijama,
te u konačnici slika raskošni prikaz života svoje obitelji od sredine
tridesetih do sredine osamdesetih godina, kada je Maus prvi put
objavljen. U tom smislu Maus predstavlja ključni utjecaj na jednu od
dominantnih struja u suvremenom strip stvaralaštvu – autobiografsku
struju, ali je također povezan i s njenim bitnim ogrankom – reportažnim,
dokumentarnim stripom. U Mausu su gole, često nepodnošljivo mučne
činjenice i autorova originalna interpretacija različitih povijesnih
događaja i razdoblja povezane na inspirativan i uzbudljiv način, kao što
to biva u najboljoj publicistici, stoga se može reći kako Saccovi
stripovi, Safe Area Goražde i drugi, bez Spiegelmanovog utjecaja ne bi
bili mogući. Maus termin 'grafička novela' zapravo nije popularizirao
samo novim formatom – pripovjedna struktura na raskrižju napete
reportaže, opsežnog genealogijskog romana i narativnih tehnika
karakterističnih za tradiciju američkog novinskog stripa (Peanuts, Krazy
Kat) doista je predstavljala korak dalje u evoluciji medija stripa; a
različitost Mausa svemu što mu je prethodilo uvjetovalo je korištenje
novog termina radi uspješnog provođenja prikladne marketinške strategije
usmjerene prema široj publici, za koju je tada, krajem osamdesetih,
radikalnost Mausa bila nešto posve novo.

U usporedbi sa
Spiegelmanovim ranijim radovima, objavljenima uglavnom u njegovom
slavnom časopisu Raw, u svakom smislu eksperimentalnom i avangardnom,
Maus je gotovo konvencionalan strip, ali upravo je njegova naizgled
konvencionalna struktura varka u koju može upasti dobronamjeran čitatelj
– izabravši tip naracije u velikoj mjeri inspiriran tradicijom,
Spiegelman je, kao što sam već spomenuo, učinio iskorak za medij stripa
općenito značajniji od njegovih ranijih djela. Također, odlučivši
prikazati sve ljudske likove u stripu kao životinje (Židovi su miševi,
Nijemci mačke, Poljaci svinje, Amerikanci psi, Francuzi žabe, a Šveđani i
ostali pripadnici skandinavskih naroda sobovi), Spiegelman je Mausa
učinio svojevrsnom modernom basnom, ali takvom basnom u kojoj pouka na
kraju nije izrečena glasno, no jest dovoljno jasno da ju, kad ju jednom
progutamo, osjećamo kao knedlu u grlu. Doista, premda Spiegelmanovo
pripovijedanje čini zahtjevan sadržaj svima pristupačnim, Mausa nije
lako čitati, a Spiegelman nam paradoksalno nimalo ne olakšava posao, jer
sva svoja stvaralačka oruđa koristi kako bi nas uvjerio da je riječ o
lakom štivu. Budući da se radi o briljantnom pripovjedaču, to mu s
lakoćom uspijeva, a kad nas jednom uvjeri u iluziju koju pažljivo stvara
od prve stranice, u prikladnom trenutku razbija naše zablude na
najbrutalniji način. Navedenu tezu potkrijepit ću primjerima.



Ključno
Spiegelmanovo oruđe u dovođenju čitatelja na tanak led svakako je crtež –
sva pripovjedna virtuoznost, uspjela karakterizacija likova i istančana
svijest o prostorno-vremenskom kontekstu ne bi bili od koristi da crtež
nije maksimalno promišljen, dosljedan i korišten uz punu autorsku
svijest i s jasnim ciljem. Za početak, koliko god se prikazivanje ljudi,
odnosno cijelih naroda, u liku životinja može učiniti metaforički
naivnim i donekle 'na prvu loptu', radi se o sretnom izboru kojim je
Spiegelman jednim potezom riješio brojne poteškoće koje su se mogle
pojaviti u kasnijem radu. Glavni likovi stripa – Vladek Spiegelman,
njegova žena i Artova majka Anja, te sam Art Spiegelman, porijeklom
poljski Židovi, prikazani su, kao što je spomenuto, u liku mišje vrste. U
slučaju Mausa, autorova osnovna namjera očito je bila s jedne strane
prikazati gorko životno iskustvo svojih roditelja u vrtlogu holokausta
kao univerzalno, kao jedinstveni simbol neljudskih patnji razumljiv svim
narodima i svim kulturama (ogromni uspjeh Mausa potvrđuje da je u tome
i uspio), a s druge strane crtanjem kao terapijom pročistiti nesređene
odnose unutar svoje obitelji, pokušati razumjeti svoga oca i prirodu
njihovog odnosa djelomično kao posljedicu očevog preživljavanja
holokausta i boravka u Auschwitzu; no unatoč specifičnosti situacije,
ovdje se također radi o univerzalnoj temi nefunkcionalnih odnosa
prisutnih u gotovo svakoj obitelji, o potrebi za kolektivnom katarzom
potaknutom osjećajem krivnje, nemoći i grižnje savjesti. Jasno da je
autor morao ozbiljno računati na suradnju čitatelja u smislu njegovog
poistovjećivanja s likovima i sadržajem, stoga je taj klasični moment
poistovjećivanja jedna od bitnih, ako ne i presudna sastavnica Mausa.
Dakako da prikazivanjem likova prema njihovim realnim fizičkim
karakteristikama autor ovaj efekt ne bi mogao postići u punoj mjeri,
budući da takav pristup često podrazumijeva određen odmak čitatelja od
sadržaja, naglašenije viđenje priče 'iz drugog kuta' i tome slično.
Realističnim pristupom autor je vjerojatno mogao lako kod čitatelja
izazvati bolno žaljenje, suosjećanje, a možda i gorčinu i bijes,
zgražanje nad užasima nacizma, ali potpunom stilizacijom postiže sve to i
mnogo više – uspjehu Mausa toliko potrebno poistovjećivanje čitatelja s
Vladekovim i Anjinim patnjama. Radi se o tome da uplašeni, nesigurni i
progonjeni miševi, lišeni izrazitijih individualnih fizičkih
karakteristika, u svijesti čitatelja podjednako dobro funkcioniraju i
kao samostalni likovi i kao kolektivan subjekt (židovski narod), ali i
kao 'tabula rasa' na koju čitatelj projicira vlastitu paranoju i strah,
potaknute grozomornim sadržajem s kojim dolazi u doticaj. Stoga
prikazivanje Poljaka kao svinja nije neukusna osuda cijelog naroda radi
masovne pogibije Židova, ali jest zajedljivo, pomalo i karikaturalno
isticanje nekih negativnih osobina poljskog 'kolektivnog karaktera',
koje su tokom 30-ih godina nacistima svakako olakšale provedbu
zločinačkog plana pokolja Židova na poljskom tlu.

No, sve
navedeno je tek jedan od razloga prikazivanja ljudi u liku životinja.
Drugi razlozi manje se odnose na sofisticirane pripovjedne strategije -
više su grafički orijentirani. Stilski gledano, Spiegelmanu je kao
ključni grafički utjecaj pri stvaranju Mausa očito poslužio George
Herriman i njegov slavni strip Krazy Kat – humoristična priča o dvjema
životinjama, mački i mišu, vezanima djetinjastom, ali dirljivom
ljubavlju, puna neobičnih gegova, nadrealističkih pejzaža i začudno
živahnog crteža, autorovog nervoznog i šturog poteza, raskošnog i
bogatog u svojoj suzdržanosti. Spiegelman životinje crta vrlo slično kao
i Herriman, potez mu je podjednako oštar i grub, topao i senzibilan, a
iskazuje jednaku vještinu u fiksiranju emocija s tek dvije-tri linije, i
to na licu tako lišenom individualnih karakteristika kao što je mišje.
Čitatelj, zaveden Spiegelmanovim prikazom poljskog života 30-ih godina,
kada je u dobro uređenim, bogatim židovskim kućama sve pitomo i skladno,
a međuljudski odnosi jasni i nedvosmisleni (kao u brojnim američkim
novinskim obiteljskim humorističnim stripovima), neoprezno stupa dalje,
prema godinama Drugog svjetskog rata, gdje ova naizgled benigna forma
postaje okvir za odigravanje krvavog horrora i masakra goreg od svake
fikcije, koji je tim stvarniji što je autorova stilizacija veća. Vladek i
prijatelji kroz prozor kupea u vlaku po prvi puta gledaju kako se na
nekoj kući vijori nacistička zastava, poput grozne mišolovke što ih sve
čeka. Anjin otac bespomoćno skviči i zapomaže u trenutku kad shvaća da
je osuđen na deportaciju u koncentracioni logor. Vladek i Anja dolaze u
kamionu pred Auschwitz i gledaju mačke u nacističkim uniformama kako
gone Židove miševe palicama. I konačno se pred čitateljem, koji je sad
već potpuno svjestan da ovo nije nikakva bezazlena, simpatično crtana
basna, otvara stravičan prizor izgaranja živih Židova u masovnim
grobnicama onih koji su umrli u plinskim komorama, polijevanih benzinom i
mašću od gorenja ranije bačenih leševa. Definitivno jedan od
najpotresnijih prizora ikada nacrtanih u stripu! Nakon takvog tretmana
svojih nedužnih osjetila, čitatelj ne da ne može ignorirati ono što
Spiegelman prikazuje, već ostaje prikovan uz Mausa sve do kraja stripa,
svjedočeći užasima holokausta i Drugog svjetskog rata na posve nov
način, kao što otprilike kaže citat na poleđini stripa: upravo zbog
površinske nestvarnosti, brutalna stvarnost Mausa postaje još teža i još
bolnija.



Vladekovo
pripovijedanje svoje životne drame i Artovo bilježenje iste odvija se
istodobno na dvije vremenske razine: retrospektivno, gdje Vladekova
sjećanja pratimo iz prve ruke, te u sadašnjosti, gdje dijalozi Vladeka i
Arta čitatelju pružaju nužnu minimalnu distancu od matične priče, a
također mu se pruža prilika pozornije zaviriti u njihov odnos. U ovom
drugom narativnom sklopu Mausa Spiegelman također briljira – prostor za
preispitivanje svoje motivacije za bilježenjem očevih sjećanja on
iskorištava maksimalno. Autor slika portret oca kao dobrodušnog, toplog
čovjeka, no opterećenog brojnim predrasudama i traumama, od kojih su
jedne izravna posljedica holokausta i mučenja u Auschwitzu, a druge su,
pak, rezultat razvoja negativnih strana njegovog karaktera uslijed
teških životnih uvjeta. Tako Vladeka krase neke osobine koje često
predstavljaju klišeje pri opisivanju 'karaktera' cjelokupne židovske
populacije: relativno je škrt i donekle gramziv, ponosan i uskogrudan;
no kako autor uspostavlja klišeje, tako ih i razara – sve te osobine ne
moraju imati nikakve veze s time što je Vladek Židov – već više s
njegovim godinama i životom punim patnje, te s vlastitim individualnim
karakterom. Ukratko, zahvaljujući svojoj iskrenosti i hrabrosti da bez
sustezanja zaroni u neke manje ugodne aspekte svog obiteljskog života,
autor Vladeka prikazuje vrlo plastično, rijetko kada kao bespomoćnu
žrtvu, a više kao odlučnog čovjeka u neprekidnoj borbi za opstanak,
kojem je možda upravo ta čvrstina karaktera u najtežim godinama života
kasnije postala teško breme, teret što ga priječi da sa svojim odraslim
sinom komunicira neposredno, bez prijekora i omalovažavanja.
Preispitujući svoj i očev odnos, autor je često duhovit i autoironičan,
podsmjehujući se ne samo vlastitim manama, već donekle i svojoj ambiciji
da zabilježi cijeli očev život i od njega načini spomenik. Tako je
holokaust, na posljetku, samo jedna od tema kojima se autor bavi – Maus
je osim bolne obiteljske kronike također i upečatljiv vizualni esej o
prirodi umjetničkog stvaranja, o dilemama koje umjetnika prate u
njegovom nastojanju da ostvari upečatljivo djelo, o sumnji u vlastiti
talent, ambicije i sposobnosti, o moralno-etičkom aspektu umjetnosti, i
tako dalje. Kada Art s drugima razgovara o svom stripu, sa suprugom ili
ležeći na psihijatrijskom kauču, on se ne libi dovesti u pitanje svoje
stvaralačke odluke, on relativizira i ironizira svoje pripovjedne
postupke, u nekim trenucima čak i svoje crtaće sposobnosti – uglavnom,
cijelim svojim bogatim repertoarom simbola, metafora i stilskih
doskočica on čitatelju podastire ne samo svoje djelo, već i u nj utkan i
virtuozno ispripovijedan proces rada na samome djelu. I eto, pri
žanrovskom određivanju Mausa treba već spomenutim kategorijama dodati
još nekoliko – strip-esej, metastrip, parabola o umjetničkom stvaranju
zaogrnuta u romanesknu strukturu. Nije teško zamisliti u kolikoj se
mjeri Scott McCloud inspirirao Mausom pri stvaranju temeljne knjige
teorija stripa, odnosno teorije stripa u stripu, svoga djela Kako čitati
strip.



Valja
se pri kraju još zapitati, kakav će biti odjek Mausa u Hrvatskoj?
Sudeći po onome što sam napisao na početku teksta, on je već sada jak,
no hoće li biti presudan i neizostavan za daljnji razvoj strip kulture u
Hrvatskoj, vrijeme će pokazati. Domaći čitatelji bi u svakom slučaju
trebali Mausu pristupiti neposredno i otvoreno – Drugi svjetski rat,
holokaust i nacistički progoni nažalost su dio i naše povijesti, te
zapravo predstavljaju važnu sastavnicu 'kolektivnog iskustva' naroda
bivše Jugoslavije, čiji je utjecaj i danas dovoljno jak da određuje
brojne dnevno-političke rasprave, sadržaje novinskih stupaca, pa i
politiku samu. Konačno, na nepročišćenim temeljima Drugog svjetskog rata
izrastao je pedeset godina kasnije još jedan rat, pružajući ovdašnjim
narodima gorko iskustvo koje ih još više približava Mausu, ali i katarzi
koju on nudi. Pri čitanju Mausa i nekih knjiga slične tematike nedavno
objavljenih u nas, npr. 1941. – godina koja se vraća Slavka Goldsteina,
paralele i poveznice prirodno se nameću. To je u konačnici ista priča,
ista kronika o malim i nedužnim ljudima bačenima u brutalnu borbu za
opstanak, o ljudima koji su, zahvaljujući bilo sretnim okolnostima, bilo
snažnom duhu ili prijateljskoj pomoći, preživjeli i nadživjeli jedno od
najtežih razdoblja u povijesti čovječanstva. Stoga je objavljivanje
Mausa na hrvatskom jeziku izvanredan događaj čija važnost nadilazi
okvire utjecaja jednog specifičnog segmenta kulture kao što je strip.
Premda ni od jednog umjetničkog djela, pa čak ni od Mausa, ne treba
očekivati poticanje izrazitih promjena u sferama ideologije, vlasti i
moći, realno je nadati se da će se njegova pojava snažno odraziti na
domaću strip kulturu i ubrzati njen razvoj prema definitivnoj afirmaciji
ove fleksibilne i ničim ograničene stvaralačke forme. Ne znam kako
prodaja Mausa za sada teče, no to možda i nije presudno u cijeloj priči.
Pozitivan feedback među čitateljstvom i svijest da je riječ o nečemu
nesvakidašnje vrijednom i bitnom - zahvaljujući kvaliteti samog djela i
pohvalnom angažmanu najrazličitijih medija – već su stvoreni.

Malo zanimljivih clanaka iz svijeta stripa.

Batman za
pišljivih $27.000,00 poluprofesionalan i dobar filmić, mada sve u svemu
loše napisan. Ako ništa drugo, imamo priliku vidjeti Scarfacea,
negativca koji do sada nema previše, ako ikako, nastupa uživo.
ovdje

http://www.spinoffonline.com/2010/06/18
… -of-scars/


Miki Maus i Šiljo na amfetaminima?

http://io9.com/5568119/in-the-1950s-mic
… -to-africa

10 najboljih web stripova.

http://goodcomics.comicbookresources.com/2010/06/14/she-has-no-head-10-webcomics-i-love/

Is it a bird? Is it a plane? No, it's Superman and friends... painted on Soviet war statue by the Banksy of Bulgaria









Vise..ovdje

http://www.dailymail.co.uk/news/article … ds-newsxml

U 79. GODINI
Umro autor Zagora Sergio Bonelli

Danas je u Monzi, pokraj Milana, preminuo Sergio Bonelli (79), autor i izdavač stripova među kojima su najpoznatiji Zagor, Tex, Mister No i Dylan Dog

Njegov otac Gian Luigi Bonelli stvorio je crtić o kauboju Texu Willeru, koji je jedan od ključnih protagonista talijanske literature crtanih stripova. Sergio Bonelli pak bio je otac crtanih likova kao što su Zagor i Mister No. Bio je oženjen Beatrice, a njegov sin Davide odgovoran je za marketing obiteljske izdavačke kuće.

Sergio Bonelli je 1957. od svoga oca naslijedio izdavačku kuću koja se tada zvala Edizioni Araldo te je 1961. prvi put nacrtao Zagora, a 1975. stvorio je i lik Mistera Noa, što je bio prvi crtić izdavačke kuće Bonelli koji nije bio s Divljeg zapada.

'Sergio Bonelli oduševljavao nas je dok smo bili djeca, ali oduševljavao je i odrasle svojim crtićima. Ostavlja nam u nasljedstvo likove kao što su Tex Willer i Dylan Dog, o čijim smo događajima sanjali', izjavio je gradonačelnik Milana Giuliano Pisapia.

http://www.tportal.hr/kultura/knjizevnost/150518/Umro-autor-Zagora-Sergio-Bonelli.html