Preminula Vesna Parun najveća hrvatska pjesnikinja 20 stoljeća

Preminula Vesna Parun najveća hrvatska pjesnikinja 20 stoljeća

U STUBIČKIM TOPLICAMA je u 89. godini života preminula Vesna Parun. Parun je bila jedna od najistaknutijih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća.

Po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

Do kraja ostala vjerna svojim idealima

U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa".

Stihovi Vesne Parun u posljednjih su desetak godina bili pretežito satirični i kritični prema društvenoj zbilji. Usto, u teškoj situaciji u kojoj se našla, na bolesničkoj postelji, napuštena gotovo od svih, Parun je i dalje, paralelno pisala i prkosne autobiografske pjesme, aforizme, i aforističke skice i portrete.

Najistaknutije mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi

Najistaknutije mjesto u hrvatskoj suvremenoj poeziji Parun je zauzela svojom raskošnošću pjesničkog izraza, bogatstvom tema i motiva i stvaralačkom plodnošću. Iako se ponajviše istakla u poeziji, Parun je pisala i prozu i drame.

Za svoje umjetničko stvaranje Parun je dobila niz priznanja i nagrada. Među njima valja istaknuti nagradu poeta oliveatus na manifestaciji "Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani" 1995. godine, nagradu "Tin Ujević" 2003. godine za zbirku soneta "Suze putuju", dvostruku "Nagradu Vladimir Nazor" 1959. godišnju nagradu i 1982. godine za životno djelo te povelju Visoka žuta žita 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti.

Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju.

Bolesti, nesretne ljubavi i životne nedaće

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem.

U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.

Umrla je Vesna Parun, no njeno stvaralaštvo činit če je vječno živom među nama, kratko je napisao na svojem Twitter profilu Nadan Vidošević te u samo jednoj rečenici iskazao umjetničku i ljudsku veličinu ove pjesnikinje.

Brzojav sućuti ministra Biškupića povodom smrti Vesne Parun

S tugom i nevjericom primili smo vijest da je umrla gospođa Vesna Parun, jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja ikada i svakako najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovine 20. stoljeća.

Iako već godinama nepokretna i teško bolesna, svojom zadivljujućom životnom i stvaralačkom svježinom i energijom prenosila je i djeci, i mladima i onim starijima svoje pjesme, prozu, aforizme, dramska djela - svoj život, fascinantni život koji je obilježio naše vrijeme i našu književnost.

Do zadnjeg trenutka pisala je gotovo danonoćno u svom bolesničkom krevetu sa strašću, stvaralačkim poletom i energijom koja nas je sve, koji smo s njom bili u bliskom kontaktu, oduševljavala i fascinirala isto kao i njezin jedinstveni izraz koji nikada nije posustao u svojoj literarnoj snazi i poletu uvijek iznova pozivajući na otvoren i živ intelektualni dijalog.

Od struke ovjenčana brojnim nagradama i priznanjima za svoje stvaralaštvo, Vesna je uvijek ostala na neki način izdvojeni otok, kao njen Zlarin, kao njen Prvić, Šolta, istovremeno i jaka i krhka. Otočanka s biljegom mora, masline i vjetra, intelektualka koja uvijek iznova propituje svako moguće egzistencijalno uporište, jedinstvena žena pjesnikinja čija će osobnost ostati u našim sjećanjima živa kroz jedne od ponajboljih redaka hrvatske književnosti.

Kao vrsna pjesnikinja neumorna i živa duha i nepresušne poetske imaginacije koja ju je pratila do posljednjeg trenutka, ostavila je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti, a njezinim će odlaskom ostati trajna praznina u suvremenoj hrvatskoj kulturi, stoji u brzojavu sućuti ministra.

Pjesma Kosorici "koja nema muda, ali ima cice"

Vesna Parun: DRŽAVA LUDA OSTALA BEZ MUDA

Neandertalci,
inače nemam
ništ’ protiv njih,
pola svog ljudstva
pobacali
u tavu,
ispekli ih,
proždrli,
i napravili
Državu.
Kako im je pošlo to
"za trbuhom", zna se.
To jest: ne zna se.
I nikom ništa.
Sad proračunske
popunjavaju rupe
kruhom.
Vuk sit,
i cijelo je dupe.
Susjedi vele:
ta Država je luda!
A Država im citira
Augustina
i Moniku.
“De civitate Dei”,
dakako.
Ali u toj
nezbiljskoj
Božjoj civitadi
nije li – od straha
da ne umre
od gladi –
premijer
nekom Cigi
ukro harmoniku?
I punih hambara
dao gordo se
u trk,
vičući:
htjeli ste
vi mandrili
muškarca,
koji nema
ni muda,
ni brk.
Pa sad ga
nemate.
Eto vam
Kosorčice!
Nema muda,
doduše,
al ima zato
cice
u koje bozi
dvaju vjetrova
pušu.
Pa prakamenu svoju
spašavaj dušu.
I sritno van bilo
pod štitom svetog Duje.
A meni se
od vas
povijesno podriguje.

(iz knjige TAJ DIVLJI KAPITALIZAM 2)


http://www.index.hr/vijesti/clanak/preminula-vesna-parun-najveca-hrvatska-pjesnikinja-20-stoljeca/519818.aspx