kolumne

Vratija se Šime (di je bija)

Vratija se, dakle, Šime. Čitam ovih dana, svi se raspisali o tome. Na obljetnici rođenja prvog hrvatskog
predsjednika susret dostojan onih u hollywoodskim filmovima. Poljubac koji će
promijeniti ako ne cijelu, onda barem našu bližu povijest. Odnosno budućnost.

Susreli se tako naša premijerka i onaj Šime iz naslova. Odnosno Ljubo. Ćesić. Bolje
poznatiji kao Rojs. Da, onaj izbrijani tip koji je prošlo desetljeće bio jedan
od najproduktivnijih intelektualnih umova naše države. A onda nestao. Kaže
izbačen iz stranke. Tip čija je biografija sinonim za hrvatski pojam uspjeha.
Od vozača do saborskog zastupnika. Di ćeš bolje!

Ako povežemo taj slučajni susret, i još slučajniji poljubac s nagađanjima da se
premijerka želi riješiti nekih svojih kadrova na predstojećim izborima, i
uvesti nova lica, svašta čovjek može pomisliti. Činjenica da LJ. Ć. Rojs nije
novo lice, premda bi neki od nas voljeli da nije nikakvo javno lice, ne znači
puno kad se uzme u obzir sposobnost hrvatskog naroda za kolektivnu amneziju. Pa
nam se lako može učiniti da on jest novo lice. Dakle, izgleda da nas očekuje
veliki comeback. Veći od onog Bijelog Dugmeta. Ma, šta Dugme, za neke je to
veći i priželjkivaniji comeback nego da se sam štulić vrati i održi tisuću povratničkih
koncerata. Jer što su Štulićevi stihovi naspram umotvorina ovog čovjeka!

Kažu, Jadranka se rješava nekih parlamentaraca. Onih koji se ne javljaju za riječ,
znamo mi svi koji su to, samo dižu ruke kad zatreba. I onih koji se pretjerano
javljaju za riječ, pa su već dosadili i Bogu i vragu. Ili preciznije,
premijerki. Iako i oni dižu ruku kad zatreba. Nema nediscipline u vladajućoj
koaliciji, svi oni pričaju koješta, ali kad treba dići ruku za neki zakon, tu
su kao đaci prvog razreda. Isto tako, čitam, HDZ se vraća Tuđmanu. Bilo je
krajnje vrijeme za to. Sanaderu se ne mogu vratiti, premalo je vremena prošlo.
Mada ne razumijem taj paradoks, s jedne strane uvode nova, mlada lica, a s
druge, vraćaju se Tuđmanu. Mislim, prošlo je to dosta vremena, i ja sam bila
mala kad je dotični umro, ali koliko me pamćenje služi mislim da Tuđman nije
bio mlado lice kad je umro. Nije bio mlado lice ni kad je osnovao HDZ. Ali,
valjda premijerka zna spojiti nespojivo. Ne bi bilo prvi put. Spojili su oni
već dosad nespojivo. Kao npr. našu državu i HDZ. Pa da ne bi mogli spojiti
mlada lica i Tuđmana!

U svjetlu svega ovoga, taj slučajan susret između oficira i dame je nekako
razumljiviji. Šime se nama ''vratija'', nitko neće pitati ''di je bija'', niti
je to važno. Bitno je da je sada tu, među HDZ-ovcima, među nama svima. Samo da
se drži one svoje legendarne izjave - Ko je jamio, jamio je! Jer još jamljenja
ne bismo mogli preživjeti!

Grad ili mahala

Prošetah tako slučajno kroz naš ''raskošni vrt''. Kroz Korzo. Odnosno onaj dio grada
koji tako nazivamo. I koji je u svakom gradu središte svih kulturnih događanja.
I to subotom navečer. Čisto da vidim kako su se i koliko stvari promijenile od
dana kad sam sa svojom ekipom pohodila sve te bircuze, mjesta gdje ''šljakeri
loču ko pesi'', a mi smo ih u svojoj naivnosti nazivali disco klubovima. I bili
su nam vrhunac našeg sedamnaestogodišnjeg svijeta!

To je za nas bio grad! Prostor gdje smo mi ''Neprilagođeni'' našli svoje mjesto
pod suncem, odnosno pod neonima famozne pivnice Tomato! Gdje smo mogli uživo
čuti Azru, Divlje Jagode i sve one bendove koji se nisu mogli nigdje
čuti-premda, naravno, u izvedbi kućnog sastava, ako me pamćenje dobro služi,
zvao se LG-, gdje smo mogli plesati, zaljubljivati se i uživati u svojoj
neprilagođenosti.

A sad je sve drugačije. I to koliko! Iznenadila sam se, i to neugodno, vidjevši u
što se grad pretvorio! Vidjevši da smo u tom 'raskošnom vrtu'', kao u jednoj
prastaroj pjesmi, počeli ''uzgajati svinje i kokoši!'' Danas, šest godina
stariji grad od onoga iz mojih uspomena, nažalost nije ni dana pametniji! Tada
je to bio grad, a danas je mahala!

Korzo- kako to pretenciozno zvuči!- se subotom navečer umjesto u najljepši disco club
za nove generacije mladih pretvara u najzastarjeliju periferijsku krčmu,
birtiju gdje je i Bog rekao ''laku noć!'' Umjesto Štulića u izvedbi lokalnih
bendova, centrom grada odjekuju zvuci Šaulića, Sakića, Bubamari i drugih
glazbenih insekata. Imala sam osjećaj kao da nisam u gradu, nego sam se čudesno
teleportirala na poznate ''splavove''. Pijani klinci koji neartikulirano
urlaju; klinke koje se , imitirajući svoje uzore, polugole spotiču na
previsokim štiklama, defilirajući tako kroz taj korzo do današnje famozne
birtije, njihovog ''mjesta pod suncem''! Dok su istovremeno neki novi
''neprilagođeni'' osuđeni na noćne izlete u Kutinu, Brod i neke druge,
koliko-toliko okolne gradove, jer imaju još samo dva drugačija kafića, da ih
sad ne reklamiram.

Pa iako znam da svako vrijeme nosi svoje, i da svaka generacija sama bira kako će
se ponašati, i koju će kulturu prihvatiti kao svoju, ne mogu se ne zapitati
zašto baš ovo biraju kao nešto svoje! I da, znam da je ovaj tekst patetičan,
kao što svi tekstovi gdje se netko prisjeća mladosti i jesu. Naprosto im je
takva priroda. Isto tako znam da nemam nikakvo pravo moralizirati, kao što
nisam voljela ni kada je meni netko držao prodike. Kao što nemam ni pravo išta
objašnjavati toj djeci jer im je netko to trebao odavno objasniti. I da, znam
da ni tada stvari nisu bile idealne, kako sa ovim vremenskim odmakom volimo
misliti-jer ipak se radi o našim ''najboljim godinama''. Ali čudi me, i
rastužuje činjenica da je nekad, a to nekad i nije baš toliko davno, ovo bio
pravi grad, a sad... Nazovite to kako god hoćete. Selendra možda?